Name

Hrvatski Studiji Sveučilišta u Zagrebu Uvod Već neko vrijeme, bulimiju se smatra povremenom pratiljom anoreksije, no DSM-IV je prepoznaje kao zasebni poremećaj uzimanja hrane. Bulimija nervosa (BN) jest sindrom koji se manifestira ponavljanim epizodama prekomjernog uzimanja hrane, zaokupljenošću kontrolom tjelesne težine i „ekstremnim“ postupcima u svrhu sprečavanja debljajućeg učinka uzete hrane - izazivanje povraćanja, prekomjerno uzimanje purgativa, povremeni periodi gladovanja, korištenje lijekova kao što su oni koji djeluju na smanjenje apetita, zatim preparati hormona štitnjače ili diuretici. Prema DSM-IV za dijagnozu bulimije potrebno je da se bolesnik prežderava/prazni barem triput tjedno; podskupina bolesnika tzv. „nepurgativni tip“ praženjenje nadomješta drugim stvarima, kao što je pretjerana tjelovježba. Vrećina ih pražnjenje doživljava kao spas i olakšavanje. Rosen i Leitenberg (1985) tvrde da se ti bolesnici prazne zlouporabom laksativa, samoizazvanim povraćenjem ili sličnim postupkom) da bi smanjili anksioznost izazvanu prežderavanjem. Povraćanje im služi kao „izlaz za nuždu“, koji ih oslobađa normalnih inhibicija u odnosu na prekomjerno hranjenje. Kad osoba jednom otkrije da povraćenjem može kontrolirati anksioznost koju joj je ranije izazovalo prekomjerno hranjenje, njezini napadi prežderavanja postaju još ekstremniji. Schlei-Stropp (1984) je ponudila portret tipične osobe s bulimijom. Ona je po svojon prilici bjelkinja, stara oko 25 godina, počela se prežderavati s otprilike 18 godina, a prazniti (obično povraćanjem) otprilike godinu nakon toga. Njezina tjelesna težina tipično je unutar raspona normalnog za spol i dob, a obiteljska anamneza ukazuje na neuobičajeno visoku incidenciju gojaznosti i alkoholizma. Valja istaknuti još nekoliko zaključaka iz tog pogleda literature: i. Dijagnoza bulimije vrlo je rijetka u muškaraca ii. Bulimija je problem adolescencije i mlade odrasle dobi, s vrlo malo slučajeva pojave nakon tridesete godine iii. Prejedanje obično prethodi pražnjenju i do tri godine iv. Učestalost ciklusa prežderavanje/praženjenje znatno varira, do jednom dnevno do jednom tjedno, ili ćak trideset puta tjedno Osobe sa bulimijom često upadaju u razdoblja depresije i anksioznosti, te osjećaju krivnju zbog nesposobnosti da nadziru vlastitu proždrljivost. Mitchell i sur. (1985) su utvrdili da 70% njih ima teškoće u intimnim i interpersonalnim odnosima, 53% ima obiteljske probleme, a 50% probleme na radnom mjestu. Osim toga, mnoge osobe sa bulimijom su suicidalne. Klinička slika Tipično ispoljavanje bolesti očituje se uzimanjem velikih količina hrane u određenim vremenskim intervalima i zaokupljenošću kontrolom tjelesne težine, odnosno uzimanjem purgativa ili namjernim izazivanjem povraćanja. Opetovano povraćanje može izazvati poremećaj tjelesnih elektrolita, a moguće su i druge tjelesne komplikacije. Dolazi do fizioloških posljedica, posebno ako se pražnjenje obavlja povraćanjem. Upale grla i ždrijela, otečene žlijezde slinovnice, te razaranje zubnog enamela kiselim sadržajem; oštećenje crijevne stijenke, nutritivni deficiti i dehidracija također nisu rijetkost. Nepravilne menstruacije, što su česte u ženskih osoba sa anoreksijom, nisu toliko ozbiljne u ženskih osoba s bulimijom. Smanjena koncentracija kalija i drugi poremećaji elektrolita mogu ugroziti život osobe; osobe s bulimijom mogu doživjeti zastoj srca što dovodi do iznenadne smrti (Kaplan i Woodside, 1987, prema Davidson i Neal, 1999). Kada klinička slika bulimije nije u cjelosti izražena (npr. ako osobama ima normalnu težinu ili nije pretjerano zabrinuta za nju, a prisutne su periodične epizode prekomjernog uzimanja hrane sa induciranjem povraćanja ili korištenja purgativa) tada se koristi termin apatična bulimija nervosa. Liječenje Nerijetko ima vrlo skroman učinak. Potrebno je kombinirati farmakoterapiju s individualnim i grupnom psihoterapijom. Mogu se davati antidepresivi, prije svega oni sa suprimirajućim učinkom na apetit (SSRI, RIMA), litij, karbamazepin, fenitoin u različitim kombinacijama. Psihoterapijski pristup zasniva se na kombinaciji različitih bihejvioralnih, kognitivnih i analitičkih tehnika. Ako je povraćanje izrađeno nužna je hospitalizacija radi korekcije elektrolita i metaboličkog disbalansa. Nedavne kontrolirane studije ukazuju na vrijednost kognitivno bihevioralne terapije u mijenjanju neprilagođenih vjerovanja o vlastitoj tjelesnoj težini i izgledu. Wilson i sur. (1986) su pokazali da su povoljni učinci bihevioralne terapije izrazito pospješeni kad se tom obliku terapije priroda prevencija bulimične reakcije – naime, bulimičnoj osobi dopuštamo da se prejede zabranjenje hrane, ali joj ne dopustimo da povraća. Epidemiologija BN je češća od anoreksije nervose, a isto tako se češće javlja u žena nego u muškaraca. U 40% slučajeva javlja se u adolescenciji. Od poremećaja anoreksije i bulimije u Hrvatskoj pati 92.000 žena, a od svih poremećaja u prehrani čak 300.000 žena. Najugroženija je populacija od 10 do 35 godina starosti. Pomoć u liječenju zbog omalovažavanja problema i neznanja o bolesti traži samo 30% oboljelih u kašnjenju od 5 godina. Smrtnost je 20%. Dinamikom zbivanja koju nosi po prirodi postojanja bolest, cijele obitelji involvirane su u problem svojih bližnjih oboljelih, očajne i jadne nepostojanjem odgovarajućeg liječenja i stigmatizirane stereotipima kulturoloških predrasuda. Na hrvatskom jeziku ne postoji bilo kakva pisana literatura o bolesti i liječenju anoreksije i bulimije nervose koja bi bila kao pomoć dostupna ljudima u nevolji. Preventiva je u miljeu bolesti poremećaja prehrane science fiction. U smislu senzibiliziranja javnosti na dotični problem nema nikakvih događanja. Udruga Nada koju su prije 5 godina osnovali roditelji oboljelih nezadovoljni liječenjem i percipiranjem problema bolesti od vlasti, kao vaninstitucionalna pomoć oboljelima /edukacije, info, formalni kontakti sa svijetom u kontekstu poremećaja u prehrani, itd/ jedina ja kao takva prepoznatljiva na nacionalnom nivou i služi građanstvu do određenog nivoa. Literatura ✓ Davidson G. C. i Neal J. M. (1999). Psihologija abnormlanog doživljavanja i ponašanja. Jastrebarsko: Naklada Slap. ✓ Jakovljević, M. (1995). Psihijatrija za studente stučnih zdravstvenih studija. Samobor: A.G. Matoš. ✓ Kaplan, H. I. i Sadock, B. J. (1998). Priručnik kliničke psihijatrije. Jasrebarsko: Naklada Slap.